Mi smo sve – i još mnogo više.

Fundina leži nekoliko kilometara sjeveroistočno od Podgorice, u zemlji Kuča, tamo gdje se planine penju prema albanskoj granici i gdje Cijevna sebi probija put kroz stijenu. Malo selo: na popisu 2011. ovdje je živjelo 237 ljudi – Albanci, Crnogorci i Srbi, vrata do vrata.

Ime se najčešće izvodi iz albanskog: fund znači „kraj“. Vjekovima je Fundina bila mjesto na rubu – na rubu carstava, plemenskih oblasti, jezika. Tek 1880, poslije Berlinskog kongresa, selo je pripalo Crnoj Gori. Pa ipak, kao i tolika granična mjesta, ona nije kraj, nego početak: mjesto gdje se svjetovi dodiruju.

Teško da je ijedna zemlja Evrope tako mala, a u isto vrijeme tako moćna. Na jedva 14.000 kvadratnih kilometara – manje od Šlezvig-Holštajna – more i visoke planine, prašuma i kanjon leže tako blizu jedni drugima da se ujutru može plivati u Jadranu, a poslijepodne stajati u snijegu Durmitora. Ime su joj dale „crne planine“: Crna Gora, Mali i Zi, Montenegro – tamne od šuma, strme, divlje.

Na sjeveru se uzdiže Durmitor s Bobotovim kukom (2.523 m), Crnim jezerom i kanjonom Tare – s dubinom do 1.300 metara najdubljim kanjonom Evrope; nacionalni park je na UNESKO-vom spisku svjetske baštine. U nacionalnom parku Biogradska gora raste jedna od posljednjih prašuma Evrope, a na jugu se, na granici s Albanijom, uzdižu Prokletije, „proklete planine“. A nad svim tim bdije Lovćen, na čijem vrhu počiva pjesnik i vladar Njegoš.

Dolje čeka more: skoro 300 kilometara jadranske obale sa zalivima, stijenama i pješčanim plažama. Boka kotorska usijeca se poput fjorda duboko u planine – jedna od najljepših prirodnih luka na svijetu. Između Podgorice i Albanije leži Skadarsko jezero, najveće jezero Balkana, s ćilimima lokvanja, ribarskim selima i rijetkim kudravim pelikanima.

Ni klima ne zna za dosadu. Na obali vlada mediteranska klima s više od 240 sunčanih dana godišnje, u unutrašnjosti kontinentalna vrućina, a na sjeveru alpska zima. Kad bura sune s planina ili jugo donese kišu s mora, vrijeme se promijeni za nekoliko sati – a na Orjenu iznad Boke kotorske leže Crkvice, jedno od najkišovitijih mjesta Evrope, svega nekoliko kilometara od sunčanih plaža.

Podgorica, glavni grad, leži tamo gdje se sastaju Morača i Ribnica. Pored nje ležao je ilirsko-rimski grad Dokleja; u srednjem vijeku mjesto se zvalo Ribnica, a od 1474. Osmanlije su ovdje gradile tvrđavu. U Drugom svjetskom ratu gotovo potpuno razorena, varoš je od 1946. do 1992. nosila ime Titograd – danas je mlada i živa, s oko 190.000 stanovnika, i samo na skok od Fundine.

Cetinje, koje je 1482. osnovao Ivan Crnojević, vjekovima je bilo glavni grad Crne Gore: sjedište vladika, kasnije kralja, s poslanstvima iz cijele Evrope. Danas ponosno nosi naziv „Stara kraljevska prijestonica“ i čuva manastire, muzeje i Nacionalnu biblioteku.

Kotor je star više od 2.000 godina: Rimljani su ga zvali Ascrivium, a od 1420. do 1797. pripadao je Veneciji. Njegove gradske zidine penju se više od 4 kilometra uz brdo, katedrala Svetog Tripuna osveštana je 1166 – Stari grad i Boka su na UNESKO-vom spisku svjetske baštine. Odmah pored leži Perast s ostrvom Gospa od Škrpjela, koje su, prema legendi, pomorci kamen po kamen nasuli iz mora.

Budva spada među najstarija naselja na Jadranu – prema predanju osnovao ju je grčki junak Kadmo. Stari grad u zidinama i grad-ostrvo Sveti Stefan danas su simboli primorja. Herceg Novi osnovao je 1382. bosanski kralj Tvrtko, a ime duguje hercegu – Herceg – Stjepanu Vukčiću Kosači; zovu ga gradom stepenica i mimoza.

U Baru raste maslina za koju se kaže da je starija od 2.000 godina – jedno od najstarijih stabala Evrope. Ruševine Starog Bara pričaju o Vizantincima, Mlečanima i Osmanlijama; od 1878. Bar pripada Crnoj Gori i njena je najvažnija luka. Na samom jugu leži Ulcinj (Ulqin), antički Olcinium, grad s albanskom većinom, nekada na zlu glasu zbog svojih moreplovaca i gusara – prema legendi, ovdje je u zarobljeništvu bio čak i Servantes. Danas mame Velika plaža, pješčana plaža duga 12 kilometara, i ostrvo Ada Bojana.

U unutrašnjosti leži Nikšić, drugi po veličini grad u zemlji, rimska Anderba, koji je 1877. oslobođen od Osmanlija; njegovo pivo zna svako u Crnoj Gori. A visoko na sjeveru, na oko 1.450 metara, leži Žabljak – najviši grad Balkana i kapija Durmitora.

A ljudi? U Crnoj Gori živi oko 620.000 ljudi – Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Hrvati i mnogi drugi. Spadaju među najviše ljude na svijetu, a njihovo gostoprimstvo je legendarno: ko pokuca na vrata, dobije kafu, rakiju i mjesto za stolom. Ne žuri se – polako –, uveče se šeta korzom, pjeva se, smije se, svađa se i opet miri. Upravo su ovi ljudi kroz više od hiljadu godina dokazali da se u ovim planinama može živjeti zajedno.

Putovanje počinje daleko na istoku. Većina istraživača traži pradomovinu Slovena u širokim ravnicama između Visle, Pripjata i Dnjepra – na tlu današnje Ukrajine, Bjelorusije i Poljske. Ukrajine tada još nije bilo: Grci i Rimljani zvali su tu zemlju Sarmatija ili Skitija; na evropskim kartama od 16. vijeka prostrane zemlje na istoku kasnije su nazivane Tartarija. Odatle su u 5. i 6. vijeku slovenska plemena krenula na zapad i na jug – među njima i preci Lužičkih Srba i Srba.

Oko 950. godine vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit napisao je knjigu za svog sina: De administrando imperio. U njoj pripovijeda o „nekrštenim Srbima, koje zovu i Bijelima“, što su živjeli na sjeveru, s one strane Ugarske – u zemlji koju su kasnije nazvali Bijela Srbija. Poslije smrti njihovog kneza jedan od dva brata poveo je, kaže car, polovinu naroda na jug – caru Herakliju (610–641), koji im je dao zemlju na Balkanu.

Druga polovina je ostala. Njihove potomke znamo i danas: to su Lužički Srbi u Lužici, oko Baucena (Budišina) – usred Njemačke. Sami sebe zovu Serbja, a balkanski Srbi Srbi: to je isto staro slovensko ime. Tako put predaka vodi iz današnje Ukrajine preko Lužice sve do Crne Gore – i priča o jednom malom selu kod Podgorice počinje na Dnjepru i na Špreji.

I sami Lužički Srbi rano izlaze na svjetlo istorije: franačka Fredegarova hronika za 631. godinu pominje „Dervanus, vojvodu naroda Surba“, koji se pridružio slovenskoj državi Sama. Vjekovima su Lužički Srbi živjeli između Sale, Labe i Nise; ratovi, pritisak doseljenika, a kasnije i zabrane njihovog jezika potiskivali su ih – ali oni su ostali. I danas oko 60.000 ljudi govori gornjolužičkosrpski i donjolužičkosrpski, u Baucenu (Budyšin) i Kotbusu (Chóśebuz) stoje dvojezične table s imenima mjesta, a Lužički Srbi su u Njemačkoj priznati kao nacionalna manjina.

Jedan narod, dva puta: jedni su ostali na Špreji i sačuvali svoj jezik usred Njemačke, drugi su otišli preko Dunava sve do Jadrana i u planine Crne Gore. To što i jedni i drugi poslije skoro 1400 godina nose isto ime jedna je od najljepših zagonetki Evrope.

A Lužički Srbi nikada nisu živjeli sami. Kada su u 6. i 7. vijeku stigli na Salu i Labu, zatekli su zemlju u kojoj su prije njih živjela germanska plemena – i ubrzo su Sloveni i Germani, kasnije Lužički Srbi i Nijemci, živjeli vrata do vrata. Trgovali su jedni s drugima, ženili se i udavali među sobom, zajedno slavili. Najljepši dokaz mnogi njemački gradovi i danas nose u svom imenu: Lajpcig potiče od lužičkosrpskog Lipsk, „mjesto lipa“, Drezden od Drežďany, „ljudi u lugu“, Kemnic od Kamjenica, „kameni potok“ – a i Gerlic, Citau i Baucen imaju slovenske korijene. Ko dijeli imena svojih gradova, taj je vjekovima bio komšija i prijatelj.

Pradomovina Slovena između Visle i Dnjepra najraširenije je mišljenje u nauci. Seoba „Bijelih Srba“ potiče iz jednog jedinog izvora iz 10. vijeka i smatra se hipotezom; isto ime Srba i Lužičkih Srba jezički je sigurno. „Tartarija“ je ime sa kasnijih karata, ne iz vremena seobe.

U istoj knjizi car pripovijeda i o Bijelim Hrvatima – Hrobatima – koji su takođe došli sa sjevera i nastanili se na Jadranu. Srbi i Hrvati: dva bratska naroda istog jezika, iste legende o porijeklu, istog putovanja.

Hiljadu godina kasnije Habzburgovci su od hrvatskih i srpskih seljaka napravili graničare svoje Vojne krajine protiv Osmanlija. Hrvatski konjanici borili su se u Tridesetogodišnjem ratu sve do Francuske – njihovu vezanu maramu oko vrata u Parizu su zvali à la croate. Tako je kravata došla na svijet. I tako je počelo i ono što se provlači kroz cijelu istoriju: velika carstva koristila su male narode jedne za druge i jedne protiv drugih – u Prvom svjetskom ratu Hrvati su u austrougarskoj uniformi marširali na Srbiju, a Beč je namjerno podržavao Albance kao protivtežu Srbiji i Crnoj Gori.

Gdje je ležala Bijela Hrvatska? Mnogi istoričari traže je na gornjoj Visli i u Češkoj – u zemlji oko današnjeg Krakova. Gradska legenda doduše kao osnivača navodi kneza Kraka, koji je, kažu, pobijedio zmaja s Vavela; ali neki istraživači smatraju sasvim mogućim da su u ovom kraju nekada živjeli Hrobati, prije nego što je jedan dio njih krenuo na jug. Tako bi Krakov i Zagreb, Visla i Jadran bili povezani istom seobom – baš kao Baucen i Podgorica.

I Hrvate i Nijemce veže dugo prijateljstvo: vjekovima su zajedno pripadali carstvu Habzburga, služili u istim pukovima, gradili iste gradove – i do danas stotine hiljada Hrvata živi u Njemačkoj, kao komšije, kolege i prijatelji.

Mnogo prije nego što su došli Sloveni, ovdje su živjeli Iliri. Mnogi u njima vide pretke Albanaca – to nije sasvim razjašnjeno, ali jedno je sigurno: ljudi planina Crne Gore i sjeverne Albanije hiljadama godina su mješavina svih koji su ikada ovdje živjeli.

Sami Kuči su najbolji primjer. Prvi put pomenuti 1330. kao albanska stočarska zajednica, u 17. vijeku govorili su već uglavnom slovenski – a ipak su ostali srodni sa susjednim albanskim plemenima. Jedno pleme, dva jezika, dvije crkve, jedan obraz. Ko ovdje traži „čistu krv“, traži uzalud. Može se reći samo: Mi smo sve – i još mnogo više.

Iliri nisu bili jedan jedini narod, nego mnoga plemena između Jadrana i Dunava – a neka su osnovala moćna kraljevstva. Kraljica Teuta vladala je oko 230. godine prije nove ere iz Rizona, današnjeg Risna u Boki kotorskoj, i prkosila rimskoj pomorskoj sili. Posljednji ilirski kralj, Gencije, stolovao je u Skodri, današnjem Skadru, sve dok ga Rim 168. godine prije nove ere nije porazio. Sasvim blizu Fundine ležala je Dokleja, glavno mjesto ilirskog plemena Dokleata; njene rimske ruševine i danas stoje na rubu Podgorice, a po njoj je srednjovjekovna kneževina Duklja dobila ime.

Pod današnjim imenom Albanci se pojavljuju u 11. vijeku u vizantijskim izvorima; već je antički geograf Ptolemej poznavao pleme „Albanoi“ s gradom Albanopolis. Sami sebe zovu Shqiptarë, a svoju zemlju Shqipëria – što se često tumači kao „zemlja orlova“. Da li su Albanci direktni potomci Ilira, nije konačno razjašnjeno; sigurno je da su njihovi preci od antičkih vremena kod kuće u ovim planinama.

Srbi ovu zemlju nisu osvojili. Sloveni su u 6. i 7. vijeku došli kao doseljenici – i nastanili se pored ljudi koji su ovdje već živjeli. Od stranaca postali su komšije, od komšija porodice. Više od hiljadu godina živjeli su u miru jedni s drugima: uz vino, pjesmu i kolo, uz svadbe preko svih granica, uz gostoprimstvo i čestito djelo – dok u 19. vijeku političari nisu počeli da huškaju ljude jedne protiv drugih.

Velike istorijske knjige pričaju o ratovima. Život u selima priča nešto drugo: o besi, svetoj riječi koja se drži, i o pobratimstvu između porodica i plemena, preko granica jezika i vjere. Godine 1613. Kuči, Vasojevići, Bjelopavlići i Piperi zakleli su se na vjernost protiv Osmanlija sa albanskim plemenima Hoti, Kastrati, Klimenti i Škrelji – „savez Brda“.

I danas pravoslavni, katolici i muslimani zajedno nose krst svetog Jovana Vladimira na planinu Rumiju. U Kosovskom boju 1389. godine, prema kasnijim predanjima, uz Srbe su stajala i albanska gospoda. A za Balšiće, koji su vladali Zetom, i danas se spori da li su bili Srbi ili Albanci – možda zato što su bili i jedno i drugo.

Nije to bio raj. Bilo je zavada i krvne osvete – ali one su se vodile između bratstava, ne između naroda. Albanac sa susjednog brda bio je kum, šurak, pobratim.

Poslije Kosovskog boja 1389. Osmanlije su korak po korak napredovale na Balkan. Godine 1474. podigli su tvrđavu u Podgorici, a 1496. pala je kneževina Zeta. Ali u planinama je sultanova vlast ostala tanka: plemena poput Kuča, Hota ili Bjelopavlića upravljala su se po svojim zakonima, a na Cetinju su vladike čuvale slobodu Crne Gore.

Osmansko carstvo nije bilo carstvo samo Turaka. Jedan od njegovih najmoćnijih velikih vezira, Mehmed-paša Sokolović, bio je Srbin iz Bosne, koji je svom zavičaju darovao čuveni most u Višegradu; velikovezirska porodica Ćuprilića (Köprülü) imala je albanske korijene. Srbi, Albanci, Grci, Bošnjaci i Turci služili su carstvu – i u gradovima živjeli vrata do vrata: crkva, džamija i sinagoga često su stajale u istoj ulici.

Bilo je ugnjetavanja, dažbina i krvavih ustanaka – iz njih je na kraju izrasla sloboda Crne Gore, zapečaćena 1878. u Berlinu. Pa ipak, i u tim vjekovima jaz je dijelio vladare od potčinjenih, a ne komšije u selu. Turska kafa, riječ komšija – od turskog komşu – i mnoge pjesme i danas pričaju koliko su se duboko ti svjetovi izmiješali.

U ljeto 1876. osmanska vojska od oko 40.000 ljudi pod Mahmud-pašom krenula je na Kuče i Medun. Pred njom je stajalo oko 5.000 boraca: bataljoni Kuča pod vojvodom Markom Miljanovim, ljudi Ilije Plamenca, Martinića, Bratonožića, Ceklina i Ljubotinja – i oko 200 boraca iz Zatrijepča, katolički Albanci, rame uz rame sa svojim crnogorskim komšijama.

Jedan crnogorski musliman otkrio im je osmanski plan napada. Tako su na Ilindan, 2. avgusta 1876 (po tadašnjem julijanskom kalendaru; po današnjem 14. avgusta), udarili dan ranije. Do večeri velika vojska je bila poražena; Crnogorci su oplakivali 279 palih, Osmanlije višestruko više. Pobjeda na Fundini smatra se najsjajnijom u tom ratu i otvorila je put priznanju Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878.

Vrijedi pročitati dvaput: pravoslavni Kuči, katolički Albanci i jedan musliman kao pomagač – zajedno. To je Fundina.

„Junaštvo je kad sebe braniš od drugoga, a čojstvo kad drugoga braniš od sebe.“

Pripisuje se Marku Miljanovu

U Fundini generacijama živi rod Perković – u albanskom obliku Perkaj. Crnogorski leksikon prezimena bilježi ovo bratstvo u Ljuharima (Fundina) u Kučima; oba imena označavaju isti rod. Perković znači „potomak Perka“, odmila od imena Petar – Petar, stijena. Poslije 1880. albanske porodice ovog kraja morale su da prime crnogorske oblike prezimena: od Perkaj postalo je Perković.

Nad zemljom Kuča uzdiže se tvrđava Medun – antički Meteon Ilira, vjekovima sjedište plemena, koju je 1877. oslobodio Marko Miljanov. To je tvrđava Kuča; u njegovoj sjenci leže bratstva Fundine.

Isti leksikon bilježi predanje da Perkovići potiču od braće Đura i Krsta Martinovića iz Bajica kod Cetinja, stare prijestonice. Martinovići iz Bajica spadali su među porodice koje su u staroj Crnoj Gori nosile nasljednu počasnu titulu serdar – jedan od plemićkih rangova Crne Gore, pored vojvode i kneza. U samoj porodici priča se da su Perkovići potomci stare viteške dinastije.

Poslije pobjede nad Osmanlijama porodicu je – kako ona sama priča – vladarska kuća darovala zemljom. Zemlja oko brda iznad Fundine i danas je u njenim rukama, a susjedna sela vode porijeklo od potomaka jednog Perkovića.

Petar, stijena – ime govori samo za sebe. Po predanju, ljudi ove porodice stajali su u ljeto 1876. kod Fundine čvrsto kao stijena, rame uz rame sa svojim komšijama, za slobodu svoje doline.

Na zapadu Evrope ljude koji su se ovako borili za svoju dolinu proglasili bi vitezovima. U crnogorskim planinama nije bilo viteškog proglašenja – ovdje ih jednostavno zovu junaci i o njima pjevaju uz gusle. I danas se u Crnoj Gori pjevaju pjesme o junacima Perkovićima iz davnih dana. Titula prolazi; pjesma ostaje.

Danas je rod raštrkan daleko po kontinentima: Perkovići i Perkaj žive od Njujorka do Španije, u Crnoj Gori, Albaniji, na Kosovu, u Srbiji i Hrvatskoj, u Mađarskoj i Bugarskoj, u Italiji sve do njenog juga, u Njemačkoj, Engleskoj i skandinavskim zemljama, u Rusiji i u današnjoj Ukrajini. Gdje god da žive – njihovi korijeni vode nazad u malo selo pod tvrđavom Medun.

Tako su Perkovići stari plemićki rod obraza: njihov rang ne potiče iz povelja tuđih dvorova, nego iz onoga što je u staroj Crnoj Gori jedino vrijedilo – čojstvo i junaštvo, ljudskost i hrabrost, i riječ koja se drži. Srpski, albanski, ilirski? Oni su ono što je i ova zemlja: spoj vjekova mirnog suživota.

Potvrđeno: bratstvo Perković/Perkaj u Fundini (leksikon „Prezimena u Crnoj Gori“) i serdarski rang Martinovića. Porodično predanje: porijeklo od Martinovića iz Bajica, viteška dinastija i darovanje zemlje poslije 1876; zemljišni posjed postoji i danas.

U 19. vijeku na Balkan je stigla nova riječ: nacija. Velike sile – Beč, Sankt Peterburg, Carigrad, kasnije Berlin – crtale su granice na kartama koje nijedan čoban nikada nije vidio. Godine 1878. na Berlinskom kongresu odlučivalo se o selima čija imena diplomate nisu umjele ni da izgovore. Programi poput srpskog Načertanija (1844) i albanske Prizrenske lige (1878) od komšija su pravili protivnike.

U 20. vijeku igra se ponovila – posljednji put devedesetih godina, kada se raspadala Jugoslavija. Političari i nacionalisti preko novina, radija i televizije namjerno su raspirivali strah od komšije, da bi osvojili vlast i zemlju. Na Kosovu, u Bosni, u Hrvatskoj cijenu su platili obični ljudi – Srbi, Albanci, Hrvati, Bošnjaci. Nijedan od njih to nije želio.

To je najstariji recept moći: Divide et impera – zavadi pa vladaj. Ko ljude okrene jedne protiv drugih, ne mora više sam da vlada njima. A istoriju koja je poslije ušla u školske knjige napisali su – kao i uvijek – pobjednici.

I do danas se ništa nije promijenilo. Svuda u svijetu mediji su u rukama moćnih – i koriste se da bi se ljudi i dalje usmjeravali i da bi se njima manipulisalo. Moj savjet: ostavite novine, isključite vijesti – i one javnog servisa – i preispitajte sve, baš sve, veoma pažljivo.

I moćnici ovog svijeta shvatiće jednog dana da sve to nema smisla. I njima će biti suđeno ako ne shvate da im nikada neće biti dosta. Samo ljubav – ljubav prema svim živim bićima – može da ispuni crnu rupu u njima, koja ih pritiska i zbog koje bi jednog dana nestali u ništavilu. Ljubav je ispunjava snagom koja živi vječno – i imenom koje ostaje nezaboravljeno.

Svako dijete, svaka žena, svaki čovjek u ovim planinama nosi u sebi Srbe i Albance, Ilire i Slovene, katolike, pravoslavne i muslimane. Mi smo sve – i još mnogo više. Kao i svaki čovjek na ovom svijetu.

Mi ljudi svi želimo samo jedno: da ujutru ustanemo, da proživimo dan sa svojim najmilijima, da slavimo, da budemo veseli i srećni – kao što smo bili kao djeca. Mržnja je posijana. Ona nije naše nasljeđe. Mora konačno da joj dođe kraj.

Fundina znači „kraj“. Neka to bude kraj mržnje – i početak nečeg novog.